Quote

"The universe is not required to be in perfect harmony with human ambition."
Carl Sagan

some old post-it

'Endurance is one of the most difficult disciplines but it is to the one who endures that the final victory comes.'
- the Buddha

Where the Hell is Matt? (2008) from Matthew Harding on Vimeo.

"Adamic" Language

"The second time I was in Israel, in 2005, I had presented a paper on, among other things, Leibniz's theory of the origins of Chinese, his argument that it was not, as many had thought, a deformation of Hebrew, and his general denial that there ever was such a thing as an "Adamic" language, that is, a prelapsarian way of speaking in which words zapped directly into the essences of things, giving the first man and woman perfect, God-like knowledge of the objects of reference in the world."

Justin E. H. Smith

Who Knows?

’Twas once upon the internet I chanced upon an argument;
A blog appeared to splinter into internecine wars.
’Twas all precipitated by a movie dedicated to
Portraying Darwinism as a truth-suppressing force.

A thousand comments did I read, another thousand did I feed
Into my aching brain, yet little progress did I find.
No sooner was a claim defeated, than it was again repeated;
Surely there’s a better way to influence a mind.

Oh Lord, I grew so weary of the cry: “It’s just a theory!” for
This charge is not dismissive in the scientific world.
And though this point was oft explained, it did not hinder those who claimed
That “Theory!” is rhetorical invective to be hurled.

My neurons whirled, my senses swirled; how did man come into this world?
I longed to take a nap, but someone said: “I’ve found a gap!”
And though the gap was quickly filled, there promptly came a voice more thrilled:
“Behold!” it cried, “I now have spied a flanking pair of gaps!”

And then, with logic so perverse it hurts to render it in verse,
The charge was made that atheism is religious faith.
And even Orwell would be awed by language so profoundly flawed,
For logically, religious faith is therefore non-belief.

To try to cast theology as natural philosophy
Is clearly what Intelligent Designers have in mind.
Their documented strategy to wedge their way to victory
Speaks volumes on the nature of Intelligent Design.

Though Darwin’s Evolution is an elegant solution to
The origin of species, still I hear some people say:
“There must be something greater, so there must be a Creator,” but
Creators need creators too; it’s turtles all the way.

And so it went, and so it goes, but how it all began, who knows?
I’ll check the blog tomorrow, just in case it’s been resolved.
And if, by then, we all agree on how the humans came to be,
We’ll try to answer how and why we lizardoids evolved.

(- Winslow fellow)

The Renaissance men

"So we are back to the great British intellectual airport dilemma: which bit of cultural baggage should you carry into the cabin for your flight through life, and which should remain sealed in the hold? Here is the answer: it is a bogus question. There is no check-in clerk. There are no intellectual baggage limits. The destination is unknown. The flight duration is uncertain. The take-off is right now. You should take both, because you will need them on the journey, and there is no carousel at the other end."

-from the article "Why are we still having the old arts v science debate?"

and commenting on "Is the Renaissance scholar dead?"

Medieval Tech Support

Vojvodina

I
Veruju vo jedinu i vo jed i vo inu
ravnicu – mater moju i zapljuvanu i svetu.
tu Vojvodinu u soli, u hlebu i vinu,
i ne verujem joj, veru joj njenu i krv joj somotsku i prokletu
a slepački joj se molim dok mi na usni rđa i rže i miriše
blagoslovena kao pričest i zrno aprilske kiše
i dok me kolje pod grlom njen dah ljut kao vile,
pa teme i čelo škropi beli cvet bagremova,
i dok se rvem sa žitom, dok zvezde po meni mile,
a ona rominja i tinja i survava se sa krova
sva toržestvena i roždestvena od lepote i rugla
i kao srce mokra i kao srce okrugla.
Jao ravnico, zloslutnico! Zlatna sačmo u sisi!
Jao svevišnja moja iz birtija i crkava!
Ti, dušo, što isplažena i bosonoga visiš
i pozlaćena i plaćena, i detinjasta i lukava,
a tako sasvim sveta i zlikovačka i lomna,
i kao nebo niska, i kao nebo ogromna.

II
Volim je od štala do (neba) oltarskih dveri i od blata do pšenice,
toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša,
vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice
tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša,
gde su služili bdenija i ljude za glavu skračivali,
gde su starice tepale i pragove branile golim šakama,
pa su je brali i ždrali rukama, pa su crkavali i živeli,
pa su je voleli ljudi, i kleli, i psovali, i plakali.
Tu Vojvodinu bogomoljačku, i bezbožničku, i vinsku,
belju od jaganjaca, crnju od paljevina.
Tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku,
kad se lumpovalo od Vršca do Temišvara, Sombora i Segedina,
pa niko u brkovima nije imao gustu pesmu kao taj narod
robijaški i prvomajski, razbijenih temena i zuba,
ta Vojvodina ašova, britvi, molitvi i šamara,
zarasla u želje, u laž, u borbu, u izdajstvo, u ljubav.
Volim je, jer svi smo široki i obični kao ova ravnica,
jer smo i veliki i prokleti na ovim zelenim travama,
i milioni suludih, rumenih zvezdanih ptica
večito će lepršati nad našim umornim glavama.

III
Muču steoni vinogradi. Peni se jesen u kacama.
Rđaju po bespućima vetrovi sa kutnjacima masnim od slanine.
Rodio te otac. Ubio te sin. Brat bratu o vratu i po vratu.
A krstovi najveće drveće. A grobovi najveće planine.
Na usni tamjan i nafora. Nozdrva od bosiljka bela.
Zubi utrnuli od bećaraca i truli od opela.
Jao ravnico! Jao krtico! Jao bezglava tico!
Jao sve moje nesito i ponosito i napito!
Moje žetvo i žito. Moja kletvo i tugo.
I jao Vojvodino - gladna godino, i Vojvodino – dugo!
Širok Dunav. Široke pustare. Široko garavo oko.
Od svetog Čarnojevića, do svetog skeledžije na Tisi,
oče naš u opancima, u katancima i lancima,
oče naš iže jesi i iže nisi.

IV
I volim je prosjačku, pred crkvama, nedeljama u ritama,
i svatovsku, astragansku, neucveljenu bolovima,
i Vojvodinu vašarsku i harmonikašku, čas raspusnu, čas pitomu
i birtijašku što osvanjiva štucajući pod stolovima,
pa Vojvodinu bečku i varmeđsku sa tuđim barjacima pred četama
K. u K. regimente, kraj druma istorija silovana i zaklana,
i Vojvodinu solunsku i krfsku pod bajonetima,
sivu kao vojnička smrt u koporanima i zajedničkim rakama.
Pa je volim šestoaprilsku, logorašku, isprebijanu,
obešenu o bandere, probušenu po čelima,
uzoranu od tenkova, od krvi izopijanu,
i partizansku kad je oktobra donela proleće selima.
Volim je koliko je zla i dobra. Volim je podjednako.
Prskajte kajsije zvezda u kosi drveća njenog!
Uvek će biti krovova pozadi kova svakog
jer uvek se rumeno nastavlja na rumeno.

V
Lete nad Fruškom gorom, nad tornjevima, nad đermovima
nakolmovani paorski anđeli bez krila i oreola.
Lete do zvezda i vraćaju se sa zvezda lepi, mrtvi i šašavi,
sa ufitljenim brkovima, u gaćama od šest pola.
Lete sa glavom crvenom kao raspuknuta lubenica.
Sa obrazima od licidarskih lutaka i jezikom od koljiva.
Leti Panonija hiljadu puta zaklana i uvek najlepše živa.
Panonija što prašta i što se iz groba seća,
sva od praporaca i dukata, sva mnogo srneća i kereća.
Jao ravnico! Jao česnico! Jao vodo i travo!
Jao sve moje plavo, drveno od krstova i pravo!
Jao žuto od snopova, od mrtvaca, od sunca i od sveća!
I jao šareno od vina, od violina, od sukanja i cveća!
Ja tebe nožem i hlebom. Ti mene solju i satarom.
Ja tebe nogom i bojom. Ti mene ruzmarinom i materom.
Jednu zob zobali, jednako groba dobili,
jednako se oplodili i rodili i prodali.
Četir konja debela u pesmu si uprezala!
Četir strane sveta u pupak si nam uvezala!
Ej, Vojvodino, od plača, od đubreta i od kolača,
a vere četir, a peta ciganska, a šesta iz tambure riče!
I svi mi na sramotu ličle! I svi mi na boga liče!

VI
Zaigraj, zavitlaj zemljo, lepoto bodonoga,
nevesto moja najlepša u dronjcima i plaču,
ti što se moliš bogu i ti što pljuješ na boga,
ti što si dugovala i naplatila račun,
nazdravlje! Diži čaše! Razbij astale šakom!
Zapevaj preko njiva neka zabride kosti!
Volim te što si prosta, sirova, divlja tako,
i tako mnogo luda, volim te, volim, oprosti,
ti, od ponosa i stida, od đinđuva i vaški,
ti, ljuljaško i rako – žut zubat smeh ne skrivaj,
pevaj pijano racki, madžarski, totski, vlaški,
makedonski i lički preko dalekih njiva!
I tako do smaka sveta, najteža zemljo moja,
sa ukusom muškatla, krvi, hleba, i saća!
Od paorske sam lepote, radosti, psovki i znoja.
Razdrlji prsluk i gutaj! Ja ovu zdravicu plaćam!

- Miroslav Antic